Osam pogleda na Krležu

Iako ni nova čitanja neće dovršiti ekspertizu Zastava, najzahtjevnijega Krležina romana, sume krležijane, od njega ne treba odustati. Manje zbog Krleže, a više zbog nas samih. U njemu je naša narodna sudbina, retrospektiva prošlosti i vizionarska projekcija budućnosti – istaknula je Katica Čorkalo Jemrić, organizatorica znanstveno-stručnog skupa Zastave Miroslava Krleže održana 5. prosinca u Matici hrvatskoj. Na njemu je sedam autorica i jedan autor, u organizaciji Odjela za književnost MH, izložilo svoja viđenja Zastava koje su se, uostalom, već samu Krleži, u grozničavom i mahnitom stvaranju i nadopisivanju, „otkinule kao konji, i kreću se dalje same, tražeći nove interpretacije“.

Na nova interdisciplinarna čitanja Zastava, kao romana i testamenta koji povezuje Krležin život sa sudbinom hrvatskoga naroda, u uvodnim je riječima okupljene pozvao i akademik Tonko Maroević, naglasivši kako se, kao krležijanac, uvjerio kako za Krležinu sudbinu nisu zaslužni samo oni koji su subjektivno vezani uz njegovu monumentalnu i veličanstvenu figuru. Jer Miroslav Krleža i njegova recepcija u Hrvatskoj poseban su fenomen koji je davno otklizao iz objektivne procjene teorije književnosti, ako je ikada u toj objektivnosti i bio, istaknula je teatrologinja Sanja Nikčević, posvetivši izlaganje vječnoj temi dvaju oprečnih i dijametralno suprotnih tabora, krležofila i krležoklasta, te začaranom krugu emocija i politike unutar kojeg se ta beskonačna rasprava odvija, često na štetu brojnih drugih vrijednih, a zanemarenih autora. Ostaje činjenica, da je Krleža veliki pisac kojega prepoznajemo i danas, o čemu svjedoče, između ostalog, i dramske obrade Krleže redatelja, pisca i dramaturga Mire Međimorca, koje je prisutnima izložio sam autor.

„Zastave su borilište koncepcija, klijalište nazora i filozofija, ideološka arena“, rekao je mladi Mandić. Povjesničari, međutim, o tome još nisu rekli svoje, upozorila je na skupu Mira Kolar-Dimitrijević, naglasivši kako su Zastave dobar podsjetnik da bi trebalo napisati objektivnu socijalnu povijest Hrvatske u prvoj polovici 20. stoljeća – u kojoj se nalaze mnogi odgovori na pitanja o boljitku naše gospodarske budućnosti. Krleža je, naime, smatra M. Kolar-Dimitrijević, gotovo krivovjerno, no nažalost zakukuljeno i nedovoljno jasno, bez imenovanja političkih ličnosti, rekao sve što je želio reći, a što bi pronicavim povjesničarima, jednako kao i financijskim stručnjacima, moglo poslužiti kao temelj preispitivanja i novog pisanja već ukoričenog. O glavnim obilježjima političke situacije u Hrvatskoj od 1912. do potkraj 1918. govorila je i povjesničarka Agneza Szabo.

Dosadašnjim mnogostrukim i raznolikim očitovanjima na Krležine Zastave na ovom su se skupu pridružila i ona koja su, u bitci za i protiv Krleže, bivala nekako postrani, ostavljajući iza sebe još jednu staru raspravu o tome zašto muškarci više vole i češće čitaju Krležu. Mogući put deideologizacije govora o Krleži Đurđica Garvanović Porobija izložila je u svojem viđenju međuideologijskoga dijaloga judeokršćanske i ljevičarsko-socijalističke orijentacije, ako obje promatramo kao skup ideja i političkog sadržaja kojim se utječe na realan svijet. Visoka frekventnost i disperzija biblizama, koji su kao biblijski intertekst umješteni u Krležinim tekstovima odražavaju afirmativnu, dijalošku i svjetotvornu kvalitetu koja bi, u zaleđu polemičkoga diskursa, mogla poslužiti kao model drukčijeg svijeta – svijeta slobode govorenja i pisanja, istaknula je autorica.

Lirski intonirana izlaganja Nine Aleksandrov Pogačnik i Ljerke Car Matutinović podsjetila su nas na Krležu koji Zastave, roman nemira i paradoksa sazdan na suprotnostima života i svijeta, gradi na duhovnom iskustvu ispunjenu opiranjem, tjeskobom i ispaštanjima nad kojima dominira kreativna lirska kontemplacija o ljubavi kao egzistencijalnoj opstojnosti koja daje smisao svakom postojanju. Metodu kontrapostiranja i suprotstavljanja krležijanski razgranate palete likova autorice su osvijetlile putem odnosa dvaju složenih likova (koji su i sami svojevrsna suma), Kamila Emeričkog i Ane Borongaj, koji se odvija na relaciji antiteze, dijametralno suprotnih dimenzija jednoga vremena i prostora, uvijek usporediva i ovisna o tragici šire društvene slike. Jezik koji, prema Krleži, posjeduje unutarnju duhovnu dubinu traženja neizrecivoga, plete mrežu napregnutih samogovora suprotstavljenih svjetova kojih promašeni dijalozi ne umanjuju žudnju za prepoznavanjem i pronalaskom drugoga. Usred vječnih konfrontacija, nasilja i besmisla („Jer Balkan danas, to je ogroman blatni grob… samo se čeka tko će prvi ugasiti lampu“) autorice su, svaka na svoj način, citirale Krležinu, istodobno i zajedničku i temeljnu ljudsku, potrebu za onim nedefiniranim osjećajem sreće, da tamo negdje postoji netko koga želimo vidjeti, i da nam je drago što smo živi.